No, paori pored subvencija na koje računaju, od države očekuju da što pre reši i problem ogromnog duga koji poljoprivrednici imaju prema državi na osnovu neplaćenih penzijskih doprinosa.
Računa se da su pred kraj prošle godine poljoprivrednici državi dugovali čak 90,8 milijardi dinara na ime neuplaćenih penzijskih doprinosa.
U ovom trenutku ima 250.000 kandidata za poljoprivredne penzije, a samo njih 34.000 redovno plaća penzijske doprinose. Nedavno je ministar poljoprivrede Branislav Nedimović izjavio da bi poreska uprava formalno-pravno već mogla da krene u naplatu i oduzima kuće i njive onim poljoprivrednicima koji imaju dugovanja prema Fondu PIO zbog neplaćenih doprinosa. Nedimović dodaje da je takvo stanje zatečeno i da se traži način da se ono prevaziđe.
„Zatekli smo veliki broj poljoprivrednih gazdinstava, dužnika po osnovu doprinosa za penzijsko osiguranje sa enormnim dugovanjima. Teško je razumeti kako su obavezu usplate iste visine doprinosa za penzijsko osiguranje imali vlasnici pola hektara zemlje, kao i oni sa 100 hektara“, objasnio je Nedimović.
Upravo zbog toga menjaće se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju kako bi se doprinos za penzije plaćao na osnovu prihoda, a ne na osnovu zemljišta koje poseduju, jer će se tako napraviti razlika između “velikih” i “malih” poljoprivrednika.No, dok se najavljene izmene Zakona o PIO ne izvrše, poljoprivrednicima će i dalje nad glavom stajati pretnja da mogu ostatiti bez kuće ili njive.
Da te pretnje nisu ni malo bezazlene i da mogu biti i stvarnost, pred kraj prošle godine osetio je i Ferenc Palašta iz Bajmoka, kome je zbog duga Fondu PIO od čak 12.000 evra oduzeto šest jutara zemlje. On je ukupno imao 19 jutara zemlje i sa njome hranio sedmoro članova porodice. Da stvar bude još gora, isti dug ima i njegova supruga Tereza koja je vlasnik samo jednog jutra. Predstavnik poljoprivrednika u ovom mestu Blaško Temunović rekao je da su Ferencu Palaštu oduzeli zemlju, a on i dalje nema načina da plaća doprinose, pa se dugovi i dalje gomilaju.
„On i mnogi poljoprivrednici nalaze se u bezilaznoj situaciji. Mali poljoprivredni proizvođači nemaju od čega da plaćaju toliki iznos za doprinose, jer sa malim prinosima jedva preživljavaju, a država, umesto da im pomogne, svesno ih tera u propast“, isakao je Temunović.Po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju svaki nosilac poljoprivrednog gazdinstva, bez obzira na njegovu veličinu, mora da plati istu osnovicu za penziono i zdravstveno osiguranje od oko 96.000 dinara.
Konkretno to znači da isti iznos mora da plati ratar sa jednim ili sto hektara, ili pčelar sa dve košnice, voćar sa dva hektara jabuka. Nadležni državni organi drže se slova ovog zakona “ko pijan plota”, pa je tako Poreska uprava odlučila da pošalje opomenu o vrsti i iznosu poreza. U skladu sa Zakonom o poreskom postupku i poreskoj administraciji Poreska uprava će poreskom obvezniku, pa i poljoprivredniku, koji u celosti ili delimično nije platio porez, poslati opomenu koja sadrži poruku da u roku od pet dana može sa Poreskom upravom da raspravi sporna pitanja u vezi sa vrstom iznosa poreza dospelog za naplatu.
Inače, Zakon o PIO od 2014. godine omogućava da se doprinosi za penzijsko osiguranje uplaćuju za samo jednog člana porodičnog poljopivrednog gazdinstva, a pre toga je to bila obaveza za sve. Ni ta izmena nije mnogo olakšala život malim poljoprivrednim proizvođačima, jer oni nemaju novca da plate doprinose ni za jednog člana, pa se dug gomila iz godine u godinu. Na taj osnovni dug zaračunava se kamata koja je često veća od glavnice.
Ukoliko se Poreska uprava bude držala dosadašnje prakse i pravila, mnogi paori bi mogli ostati bez njiva i kuća. Spas im je da se što pre promeni Zakon o PIO, ali to nikako ne znači da će im u potpunosti biti oprošteni dugovi iz prošlosti. Oni će ih stići kada jednog dana odluče da odu u penziju. Naime, kada ostare i kada od Fonda PIO budu tražili poljoprivrednu penziju, “rupa” za neuplaćene doprinose iz prošlosti onemogućiće ih da dođu do zaslužene mirovine.
Ako se zna da je prosečna poljoprivredna penzija danas svega nešto više od 10.000 dinara , a da je ono što duguju državi deset i više puta veći iznos, onda prosta računica govori da i nemaju za čim da žale.
(B92)
